Share
Puno je to gumbiju za kontrolirat...
15 Oct 2008, 01:13
Tue 14 Oct – Exhibition: Boys and their toys
Prvi koncerti su gotovo u pravilu susret s obitelji. Svi smo zajedno zabrinuti oko člana koji ima ispit zrelosti. Dio u kojem sam položio taj ispit je žongliranje s osjećajem neugode. Balansiranje na rubu neugode me teoretski jako zanima, ali u času kad se događa rado bi ga šutnuo preko ograde. Valjda se zato i zove balansiranje ;)
Nadam se da sam naučio razliku između šest ponavljanja i šezdeset ponavljanja. Više je bolje. Vrijeme sa sjajnije strane reflektora prolazi bitno sporije nego pri vježbanju doma. No u isto vrijeme brže biježi. Zajebana kombinacija. Svaki moment koji dolazi neočekivano unosi kaos i pritisak s kojim se teško nositi. Teško je odrediti koliko bi što trebalo trajati.
Osjećao sam se kao da mogu voziti kroz pritisak i očekivanja. Razbijajući očekivanja. Imao sam osjećaj da ponekad prelazim granicu privatizirajući format javnog događanja u ćaskanje s prijateljima. Nekim ljudima je to super. Sudeći po povratnim informacijama. Kad je frka, otpuštam se u emocionalne improvizacije. Rado bi tako nastavio. Volio bi samo da tehnički dio ne proizvodi previše pritiska. Puno je to gumbiju za kontrolirat. Ali kao što rekoh umjesto šest, šezdeset ponavljanja će pomoć.
Dvoje ljudi, performera, mi je oduševljeno reklo da su naučili neke vrlo važne stvari o performansu iz ovoga večeras. Ima tu još gomila obrata za istražiti. Mance i Andy Kaufman. Nakon ovog nastupa rado ću se ponovno pozabaviti njihovim performansima. Stilizirati hodanje po rubu bez preglumljavanja. Osjećam da ću ga jednom već uloviti ;)
Jako sam zadovoljan glazbom i stihovima. Mislim da je to dobar format posredovanja za ono što bih htio raditi. Šezdeset umjesto šest jer puno je to gumbiju za kontrolirati...
I da.. Iako je za vrijeme koncerta teže hendlati članove obitelji, nakon koncerta se pokaže da je vrijedilo imati baš te ljude na svom prvom koncertu. Hvala svima...
Do nekog slijedećeg puta.... Sad napokon kreće serija na kojoj se ne ljudi ne moraju pojaviti jer me vole i jer ih volim. Koliko god se volili ;)
Nenad Romic za Novyi Byte
Prvi koncerti su gotovo u pravilu susret s obitelji. Svi smo zajedno zabrinuti oko člana koji ima ispit zrelosti. Dio u kojem sam položio taj ispit je žongliranje s osjećajem neugode. Balansiranje na rubu neugode me teoretski jako zanima, ali u času kad se događa rado bi ga šutnuo preko ograde. Valjda se zato i zove balansiranje ;)
Nadam se da sam naučio razliku između šest ponavljanja i šezdeset ponavljanja. Više je bolje. Vrijeme sa sjajnije strane reflektora prolazi bitno sporije nego pri vježbanju doma. No u isto vrijeme brže biježi. Zajebana kombinacija. Svaki moment koji dolazi neočekivano unosi kaos i pritisak s kojim se teško nositi. Teško je odrediti koliko bi što trebalo trajati.
Osjećao sam se kao da mogu voziti kroz pritisak i očekivanja. Razbijajući očekivanja. Imao sam osjećaj da ponekad prelazim granicu privatizirajući format javnog događanja u ćaskanje s prijateljima. Nekim ljudima je to super. Sudeći po povratnim informacijama. Kad je frka, otpuštam se u emocionalne improvizacije. Rado bi tako nastavio. Volio bi samo da tehnički dio ne proizvodi previše pritiska. Puno je to gumbiju za kontrolirat. Ali kao što rekoh umjesto šest, šezdeset ponavljanja će pomoć.
Dvoje ljudi, performera, mi je oduševljeno reklo da su naučili neke vrlo važne stvari o performansu iz ovoga večeras. Ima tu još gomila obrata za istražiti. Mance i Andy Kaufman. Nakon ovog nastupa rado ću se ponovno pozabaviti njihovim performansima. Stilizirati hodanje po rubu bez preglumljavanja. Osjećam da ću ga jednom već uloviti ;)
Jako sam zadovoljan glazbom i stihovima. Mislim da je to dobar format posredovanja za ono što bih htio raditi. Šezdeset umjesto šest jer puno je to gumbiju za kontrolirati...
I da.. Iako je za vrijeme koncerta teže hendlati članove obitelji, nakon koncerta se pokaže da je vrijedilo imati baš te ljude na svom prvom koncertu. Hvala svima...
Do nekog slijedećeg puta.... Sad napokon kreće serija na kojoj se ne ljudi ne moraju pojaviti jer me vole i jer ih volim. Koliko god se volili ;)
Nenad Romic za Novyi Byte
Pending Submissions
European language alternativeComments
-
kotle wrote:
ovo racunam kao pozitivni self-review + introspekcija ;-) za tvoj prvi nastup.
bash mi je milo sto je dobro proslo... -
marcell wrote:
je... imam i popis svega sto nije poslo po planu, ali taj tip detalja me uvijek zivcirao kod svih ljudi neiskusnih u javnom nastupu.. od bendova koji se zale na razglas, tehniku, sto god, do ljudi koji upozoravaju kako su im novinari promijenili rijeci u intervjuu... koliko god me zivciralo sve to sam i sam radio u svim tim situacijama ;) -
goranzec wrote:
Meni si isto drag, premda nisam uspio doći. :) -
Shtone wrote:
meni ovo izgleda tako iskreno i dobro da bi sad sebi išćupa ušesa od muke jer nisam bio tamo i tada. -
rezk wrote:
kad ce turneja.
mi to zasluzujemo. -
marcell wrote:
turneja? fuf... ne znam.. znam da sad trebam ovo sto sam izvodio vjezbati barem deset puta vise kao sto napisah... tada mogu di me pozovu... poslije nove godine svakako ;)
imam vec neko vrijeme ideju o svirkama po stanovima sa kompjuterskim zvucnicima... ali to bi rado slagao ne kao (samo) svoj nastup nego vise kao ajmo toga puno jer isto kako je laptop uletio umjesto skupih sintisajzera, tako su i kompjuterski sound systemi jedna super emancipatorna alternativa skupom klupskom setupu... pogotovo u situaciji gdje klubovima vlada reketarska redarska i narkodilerska mafija... -
john_obraz wrote:
zupa!
